Eksponati su nijemi ali mnogo govore – prvi dio

Eksponati su nijemi ali mnogo govore – prvi dio

Prošlost i događaji iz prošlosti često ostanu iza vrata nekog davnog vremena, zatvorena i bez mogućnosti da nam ispričaju šta se to stvarno dogodilo!? Zašto je jedna porodica došla na područje Bosne i Hercegovine, a potom istu napustila slobodnim ili pak prisilnim izborom? Kako bi odškrinuli vrata i saznali kako su to živjeli naši preci volonterke projekta „Stariji brat, Starija sestra“ su zajedno sa svojom mlađom braćom/sestrama odškrinule vrata prošlosti i vratila se u 17 stoljeće kada je u Sarajevo došla imućna porodica Despić koja je živjela u kući koja je danas poznata kao muzej „Despića kuća“.

Dolaskom u malo i skromno dvorište kuće dočekao nas je vodič, Senad Kuč, koji je u ovom slučaju predstavljao mladog trgovca, Maksima, koji je došao u Sarajevo kako bi ispričao svoju priču. Oženio je djevojku ne znajući da će na taj način postati imućni i danas često spominjani stvaratelj prvog privatnog pozorišta, ugledni političar i govornik, svima poznat kao Maksim Despić. Kada bi se vratio sa puta insistirao je na tome da se organizuju predstave, najčešće komedije, u kojima je sam glumio. Na taj način je želio da zabavi građane grada i  upotpuni im društveni život, a današnjim posjetiocima obogati znanje o kulturi grada u kojem žive. Imao je četvero djece koja nisu živjela s njima u kući nego u drugoj kući koja je danas poznata kao Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.

Tijekom obilaska kuće na dječijim licima dominirao je pogled koji je odražavao zadivljenost načinom na koji su ti ljudi živjeli. Sve djevojčice su htjele da i one imaju krevete sa baldahinom, a svi dječaci da sjede u prostoriji koja je namijenjena za druženje isključivo muškaraca. Pitali su i ispitivali vodiča za šta služi ovaj ili onaj eksponat i kako to da je haljina koju je nosila gospođa Despić očuvana do danas i gdje je joj je ostala odjeća. Vodič je jednostavnim govornim stilom rekao kako u tom periodu, iako su dolazili iz imućne porodice, nisu imali više od dvije presvlake koje su se nosile ljeti i zimi.

U samoj kući dominiraju uspomene sa putovanja samog Maksima u obliku perzijskog ćilima, sata engleske proizvodnje i sličnih predmeta koji su imali upotrebnu vrijednost. Porodica Despić je izumrla, a nama su ostale njihove uspomene da nas podsjećaju da perzijski ćilim i engleski sat mogu zajedno, pa tako i različiti ljudi različitih generacija mogu i dalje biti bar na trenutak tu, u vremenu, kada su drugi ljudi željeli vidjeti osmijeh na licu svog sugrađanina, baš kao što i volonteri/volonterke projekta tijekom druženja sa svojim mlađim bratom/sestrom nastoje stvoriti što više lijepih uspomena.

Eleonora Kljajić

  • 16
    Shares


Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *