Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj!

Svaka priča ima svoj početak i svoj kraj!

Fakultetski dani su postali ustaljena svakodnevnica, predavanja, kafica s curama, kuća, i tako se redalo svaki dan. Sjećam se da sam tih dana bila u traženju nekih obaveza da ispunim svoje slobodno vrijeme.

Predavanja kod profesorice Dijane, stara zgrada Nastavničkog fakulteta, profesorica nakog prozivke govori da taj dan dolaze dvije djevojke da prestave jedan projekat. Pitala sam se kakav je projekat i s nestrpljenjem očekivala gošće. Ubrzo su stigle, predstavile se i predstavile projekat „Stariji brat-starija sestra“. I naravno na pitanje koliko ima zaineresovanih bila sam među prvima koja je podigla ruku. Radovala sam se kao malo dijete, ali i bila pomalo zabrinuta jer je prvo trebalo poslati formular za prijavu pa ako prođemo slijedi intervju i ako prođemo intervju, tek onda možemo biti dio projekta, jer naravno riječ je o djeci a rad s djecom je jako osjetljiv.

Poslije poslanog formulara svaki dan sam očekivala da moj mobitel zazvoni, i da dočekala sam zazvonio je za nekoliko dana bila sam pozvana na intervju. Moj prvi intervju u životu! Sva uzbuđena sam otišla na intervju. Predstavljanje i odgovor na nekoliko pitanja brzo su prošli, i opet je uslijedilo čekanje. Čekanje da li sam prošla i taj dio. Opet poziv i za mene radosna vijest, primjena sam i postala sam dio projekta, dio VI generacije „Stariji brat – starija sestra“. Počeli smo sa sa radionicama, koje su mi svaki put pružale nešto novo, rad sa koorinatoricom Almirom i sa ostatkom grupe za mene je bio odmor. Nakon nekoliko radionica došao je red da se upoznamo sa našim „mlađim bratom ili sestrom“. Bila sam uzbuđena, i potavljala sebi razna pitanja, kao vjerujem i ostali volonteri. A ta pitanja su bila : da li ćeme dijete prihvati, kakva će naša saradnja biti, da li ću moći pružiti i dati bar malo pažnje i onog što se očekuje od mene… pitanja u nedogled….

I tako ulaze roditelji s dijecom. Među njim i meni poznata lica, majka s dječakom u ruci koji su živjeli u mom komšiluku. I da saznajem da sam ja upravo dobila mlađeg brata. Brata kojeg već poznajem. I da to je bila olakšavajuća stvar i za mene a i za majku. Moj brat je postao „mali Jasin“, jer tako su ga zvali u ulici. Iskreno i majka i ja smo bile pomalo zabrinute. Jer se Jasin nije odvajao od majke, a često je u igri sa dijecom na ulici znao i plakati, vrištati. Tad dok smo bile u razgovoru rekla je da se pomalo plaši, ali da se nada da neće biti probleme. Probala sam je ohrabriti i reć da vjerujem u Jasina i da ćemo se lijepo družiti.

I tako su počela druženja. Prvi put odlazimo na druženje do jedne slastičarne da se malo bolje upoznamo. Razgovaramo družimo se i saznajem da Jasin voli čokoladne torte. Poslije odlazimo do parka igramo se, i sretni i zadovoljni vraćamo se kući. Majka radosna nakon što smo se vratili i što je saznala da je sve prošlo bez problema. Svaki novi susret sam čekala s nestrpljenjem i radosti jer je svaki novi susret nudio nešto novo. Na svakom novom susretu sam upoznavala neke nove osobine dječaka, svaki susret je bio priča za sebe. Ali koliko god smo ostajali činilo se malo, a vrijem je brzo prolazilo. Ono što me posebno veselilo i radovala bio je Jasinov osmije na licu, i radost što se opet družimo. Da bila je olakšica što je to bio dječak iz moje ulice, ali dječak kojeg sam upoznala „ iznutra“ i na neki drugi način.

I znate onu da u svkoj ulici, mjestu postoji „zvono“ na nekom dijetetu, to zvono u našoj ulici je bilo na Jasinu. Ma šta da se desilo Jasin je bio kriv, i dijete ko dijete nije se znao braniti nego uvijek gutao u sebe. Trudila sam se da i našim druženjima razbijem te neke predrasude koje nisu imale osnove. I da uspjela sam jer sjećam se tog subotnjeg jutra kad je jedan od dječaka iz ulice utrčao u moju avliju i rekao: „Jasin se seli! Jasin se seli!“ Nisam znala o čemu je riječ, ali saznajem od Jasinove mame da se sele u drugu kuću da bi Jasinu škola bila bliže. Tog dana sva djeca su se skupila u moju avliju i samo su pričali o Jasinu, da im je žao što ide da ne znaju kako će se igrati bez njega. Sve te priče slušala sam ali djeca nisu znala da sma tu. Slušate one dječije razgovore, razgovore koji su iskreni. Tog dana nije bilo ni igre ni vriske na koju smo navikli. Samo se čula tišina. Na njihovim licima se vidjelo da su tužni. Nakon izvjesnog vremena stigao im je i Jasin. Pozdravi se s njima i otišao u tišini. I ostavio tišinu u ulici, jer svojim odlaskom rastužio je svu djecu. Radovao se novoj kući, ali bilo mu je žao drugara, a majka mu je pričala da će upoznati nove drugove i da će se moći igrati s njima. U našu ulicu je došao u tišini, otišao u tišini a iza sebe ostavio tužna lica zbog svoga odlaska. Svakim danom sretala sam djecu koja su me pitala kada će im Jasin doći. Fali im i poželili su ga. Vjeruj te kad bih slušala te priče bila sam presretna. Za Jasina su počele da pitaju i one žene koje su bile nabacile „zvono“ na njega, shvatile su da su pogriješile, sad kasno i Jasnu to sad ništa ne znači. Pa se pitam gdje je ta briga bila dok je bio u ulici. Pitam se zašto ga nikada nisu pokušale shvatiti ili zašto mu bar nekada nisu pružile bar osmijeh i lijepu riječ.     Poslije odlaska Jasin je na našim susretim pričao o djeci iz ulice i pitao kada bih ga mogla odvesti. I tako jedan od naših susreta odlazimo u staru Jasinovu ulicu. Po ulici se ubrzo pročulo da je Jasin stigao i svi su ubrzo bili u avliji i već je uslijedilo  slikanje i grljenje sa  Jasinom. Pitali su ga kako mu je sad s kim se druži. Svi su bili zaokupljeni sa Jasinom. Ponašali su se kao da im je došao neko najmiliji izdaleka i nisu se odvajali od njega.

Jasin je postao junak, heroj, drag među djecom,  jer svojom NEVINOŠĆU, VELIKM SRCEM, ISKRENOŠĆU, DOBROTOM, pokazao je ko je zapravo. Pokazao je da je sve suprotno od onog što su pričali. Pokazao je da je neko koga vrijedi VOLJETI, POŠTOVATI, I BITI U NJEGOOM DRUŠTVU. Jer njegova tišina i iskreni osmijeh koji je pružao svima, a koja je možda nekima i smetala, natjerala ih je da ga vole, da ga vole zbog onog što jest, i da shvate da ga vrijedi voljeti. Jasin će taj susret dugo pamtiti, kao i djeca iz ulice jer i danas pitaju za njega i čekaju ponovni susret.

I da nekad sam čitala u pričama i bajkama o junacima koji pobjeđuju sve teškoće, ali Jasin nije junak iz bajke nego živi junak koji živi među nama. I možda Vi koji čitate imate nekog junaka pored sebe, ali pazite kakvi ćete biti prema tom junaku, da li ćete biti kao i žene iz moje ulice koje se sad kaju, ili ćete biti od onih koji pružaju ljubav i osmije kako i Jasin.

A ja ja sam sretna jer je Jasin uspio postati voljen a ne odbačen u našoj ulici. Zato mu želim da nikad više ne osjeti da je odbačen bez rezloga, da ne osjeti kako je to opet trpljeti tuđe nestašluke na svoim leđima.  JER ON JE MALI JASIN SA VELIKIM I IKRENIM SRCEM.

Godina dana je brzo prošla, projekat se završio, ja se vratila u rodno mjesto i nastavila sa nekim novim aktivnostima, ali u srcu ponijela lijepo druženje u centru i na radionicama, postala bogatija za brata i prijateljicu, Jasinovu mamu s koima sam ostala u dobrim kontaktima.  A Jasin je dobio novu volonterku i ostao i dalje dio velikog projekta,  koji će mu iskreno se nadam pomoći da postane još sigurniji i voljeniji u društvu, i  ostao dio centra koji ga neće zaboraviti nego će mu pružiti ono najbolje.

I eto dođosmo i do kraja priče, priče koja samo ovdje završava jer ona, ONA JOŠ UVIJEK TRAJE.



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *