Tragom bezbrižnog djetinjstva

Tragom bezbrižnog djetinjstva

Moj mlađi brat ima osam godina i drugi je razred. Družimo se već dvije godine. Od početka našeg druženja smo uspjeli da ostvarimo dobru komunikaciju i zajedno dogovaramo plan za svako naredno druženje. Dječak je jako aktivan, voli da trči i teško je zadržati njegovu pažnju za određenu aktivnost. Često pokušava da na svoj, dječiji način, okrene aktivnost u svoju korist, da umjesto dogovorenog vježbanja matematike igramo fudbal ili odemo do neke igraonice.

Onda ga opet podsjećam da smo zajedno napravili plan, dogovorili da učimo, te da se dogovor mora poštovati. Učimo odgovornost. I njegov mlađi brat je uključen u projekat, pa nekada zajedno sa njim i njegovom starijom sestrom organizujemo zajedničko druženje. Obzirom da su roditelji dječaka zaposleni, te da su često bez kontrole i nadzora odraslih, uključivanje u projekat je jako bitan za njih. Pomaže im da slobodno vrijeme provedu korisno i sigurno kroz naša druženja, dok su ranije besciljno lutali dijelom grada u kojem žive.

Meni je projekat pomogao da shvatim važnost prisutnosti roditelja u odrastanju, da shvatim koliko su bitni pažnja i ljubav najbližih. Do sada sam ih podrazumijevala a sada znam da jedino uz podršku i oslonac, uz ljubav i međusobno uvažavanje, djetinjstvo može biti bezbrižno.



Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *